CroatianEnglishFrenchGermanItalianPortugueseRussianSpanish

Svjedočanstvo fra Borisa Baruna na Festivalu mladih, utorak 2.kolovoza

fraBorismarijaweb

03/08/2016

Fra Boris Barun, svećenik pariške franjevačke provincije, svjedočio je mladima u jutarnjem programu, u utorak, 2. kolovoza. Fra Boris je kazao da je imao izvanrednu milost provesti jednu godinu u Međugorju, mjestu milosti.

„Ja sam Hrvat, rođen sam u Parizu 1965., roditelji su mi Hrvati, pravi vjernici. U široj obitelji mojega oca imamo 20-ak redovnika, redovnica, svećenika. A ja sam dobio ime po stricu moga oca koji je fratar. I taj stric mi je dao prvu Bibliju kada sam imao samo 6 godina. To je bila Biblija mladih. S roditeljima sam svake nedjelje išao na misu Hrvatske zajednice u Parizu, gdje sam primio vjeronauk i sve sakramente. Kao dijete živio sam uobičajeni vjerski život. Poteškoće su počele u vrijeme adolescencije. Nisam imao prijatelje koji bi bili vjernici i vrlo brzo sam izgubio vjeru. Malo po malo, Bog je dolazio po mene i pružao mi svoje milosrđe. Ovdje naglašavam malo po malo, jer to nije bilo ništa naglo.

Moji rođak koji je živio u Zagrebu, dan prije vjenčanja,  dao je svoje svjedočanstvo o tome kako živi svoju vjeru, u komunističkom kontekstu, i napose kako je to bilo dok je služio vojni rok. I to me jako potreslo i impresioniralo. Sloboda tog vjernika da kaže  da vjeruje u kontekstu totalitarizma, u kojemu se nameće jednoumlje. U to vrijeme Crkva je bila simbol slobode i otpora jednoumlju. Te iste godine susreo sam drugog rođaka koji je emigrirao s roditeljima u SAD. Pozvao me da dođem iduće godine u njih. Imao sam mogućnost da odem. I on je čvrsto stajao u svojoj vjeri. Ljude koje je susretao na ulici, i vjernike i nevjernike. pozdravaljao je s: Bog te ljubi. Ta dva rođaka za mene su bila svjetlost. Oni su u meni probudili želju da se približim Bogu, iako je to bilo još maleno. Zato što su svoju vjeru živjeli snažno,slobodno i radosno. To još uvijek nije bio odlučujući korak“, kazao je fra Boris te dodao da se taj korak dogodio u Parizu.

„Možete li zamisliti da se obraćenje može dogoditi u pubu, obično se to događa u crkvama, u svetištima. Meni se dogodilo u pubu. Upoznao sam jednu djevojku iz Hrvatske zajednice u Parizu koja je rodom iz Čitluka. I ja sam ju pokušao privući u našu skupinu studenata Hrvata, ali ona nije bila kao druge. Ona je to odbijala argumentom da je to za nju vrijeme molitve i da nije vrijeme takvih sastanaka. Hrvatska zajednica u Parizu nije velika i mi smo se rado sastajali, ne samo na misi. I tako smo imali susrete, športske, kulturne…  Ali ta djevojka nije dolazila na naše fešte. Ja sam joj rekao da mi objasni, zašto je to tako. U studentskoj četvrti u Parizu ušli smo u taj pub. I rekao sam da mi objasni. Rekla mi je da je odlučila staviti Krista na prvo mjesto u svom životu. Shvatio sam da se preda mnom nalazi osoba koja je odlučila staviti Krista na prvo mjesto zato što je Isusa voljela. I odjednom sam shvatio ljepotu duše koja je bila tu ispred mene. Preda mnom je bila otvorena stranica Evanđelja. Ta djevojka je ljubila Boga cijelim srcem i dušom, baš onako kako je Isus tražio. I u tom trenutku sam shvatio da ne moramo biti svećenici, redovnici da bismo ljubili Boga. Kod te djevojke sam osjetio žeđ za Bogom. I tada sam osjetio potrebu da odem na ispovijed. Bio sam student, studirao sam aeronautiku, i za mene je moj studij bio sve. Ali tu sam osjetio nešto vrlo snažno i potrebu da se približim izvoru života, Bogu samome. Osjetio sam potrebu da se ispovjedim jer nisam živio u Božjoj nazočnosti.

Nisam znao ni kako se moliti. I ta djevojka iz Čitluka mi je rekla da počnem moliti krunicu. Za mene je krunica bila nešto čime se bave stare bake. Bio sam daleko od Boga i Gospodin mi je bio milosrdan. Svako je mjesto dobro, nema mjesta gdje Bog nije nazočan. U tom sam trenutku osjetio potrebu da molim i tada sam počeo čitati Gospine poruke iz Međugorja jer su mi roditelji darovali knjigu „Tisuću susreta s Gospom“ - Razgovori s Vickom. I dok sam to čitao, osjetio sam da mi je toplo oko srca, a poslije sam to zaboravio. No, nakon susreta s tom djevojkom, ponovno sam uronio u međugorske poruke, i osjetio sam i doživio da je molitva radost. I počeo sam postavljati pitanje, zašto imam toliku radost u molitvi. Počeo sam se zanimati za redovnike koji žive u klauzuri. Onda sam naišao na život sv. Franje. I tu sam našao radost življenja Evanđelja, i rekao sam to je ono što mi treba. Ali sam rekao da to želim živjeti s onom snagom kojom su živjeli sv. Franjo i njegova prva braća, da želim  živjeti Evanđelje u siromaštvu i radosti, bez ičega, novca, hrane. Gospodin me uzeo za riječ.

Kad sam ušao u franjevački novicijat, prvi tečaj je bio o tome kako Franjo šalje svoju braću, prema onom evanđeoskom odlomku gdje Isus šalje učenike, dva po dva i kaže im da ne nose sa sobom ništa. I to je na snažan način potvrdilo ono što sam osjećao u srcu. Ostalo je samo pitanje, hoću li ja to moći konkretno živjeti. I dok sam studirao teologiju, zajedno s drugom braćom, ustanovili smo da imamo iste težnje. U to vrijeme svi smo studirali zajedno, mi i isusovci. Neki od tih isusovaca su osjećali želju da budu pokretni, kao što je to bilo u početku, kao što su bili Isusovi apostoli. I onda smo jedni drugima dali obećanje, da ćemo na kraju studija zajedno nešto poduzeti u duhu nove evangelizacije, da ne čekamo da ljudi dođu k nama nego ćemo ići njima. I Gospodin je dopustio da se to dogodi. Bilo je poteškoća, ali je Božja providnost omogućila da možemo živjeti to što smo željeli. I tako smo zajedno s isusovcima i dominikancima, pošli u misije, potpuno predani u Božje ruke. U ruksaku imamo samo vreću za spavanje, odjeću za presvući se, Bibliju, misal i molitvenik. I onda smo odlazili s potpunim povjerenjem i doživjeli smo izvanredne stvari. Mnogi nevjernici su na taj način otkrivali Božju riječ. I ponekad nije trebalo ništa govoriti, jer naš habit govori za nas, naš habit je živa riječ. Jednostavno pokazati zanimanje za ljude, za njihove žalosti i radosti. Jer postoji samo jedna sreća koju svi tražimo. A ta sreća je netko. Taj netko se zove Isus Krist“.

 

Fan box