CroatianEnglishFrenchGermanItalianPortugueseRussianSpanish

PROPOVIJED fra Ante Vučkovića , u Međugorju, 2. kolovoza 2018, Mladifest

drugidan162018

03/08/2018

„U Njega gledajte i razveselite se da se ne postide lica vaša“. To stoji u Davidovu 34 Psalmu.

Kako je neobično da u jednoj maloj rečenici iz dalekog Davidovog pjeva stoji zgusnuto tko je Bog i što On čini. Najprije na ovom mjestu ne možemo ne primijetiti, budući da je ovo mjesto snažno obilježeno Gospinom prisutnošću, da je Gospa u svom životu imala vrlo različite emocije od tuge, radosti , žalosti, ushićenja, ali jednu vrstu emocija nije imala. Nije imala sramote i stida. To su iste emocije koje nemaju ni Anđeli. I to u ovom stihu Davidovu stoji jasno:“ U Njega gledajte i razveselite se da se ne postide lica vaša.“  Budući da Ona kao i anđeli gleda Božje lice, zaštićeni su od tih ljudskih emocija stida i srama. Tih emocija koji mi tjeraju crvenilo u lice ili me tjeraju u žudnju da bih najradije propao u zemlju. Tih emocija koje su kako David kaže povezane uz pogled „ u Njega gledajte i razveselite se da se ne postide lica vaša.“  David nije bio kao Gospa bez srama i stida, on je činio stvari zbog koji se sramio, zbog kojih se kajao i plakao, ali je svejedno znao u svojoj blizini s Bogom i u daru kojeg mu je dao da u stihove u malo riječi stavi puno znao da će iz njegovog pokoljenja biti oni koji će cijeloga života u Njega gledati i neće se postidjeti. Ljudski pogled, ili pogled drugog čovjeka tjera me u stid i sram. Nama je lakše podnijeti naše promašaje  i naše grijehe ako nismo viđeni.

Ali ako smo viđeni, posebno ako je to ako mi je netko značajan onda nas hvata taj teški osjećaj sramote. Iznutra nas zahvati. I to čovjeka prati od kada znamo za sebe. Ako odemo 2500 godina unatrag i otvorimo Platonovu Republiku naći ćemo jedan mit koji govori o istoj stvari. Mit o takozvanom Gigovu prstenu. Mnogi ste čuli za njega. Riječ je o pastiru koji se u jednom trenutku našao pred rastvorenom zemljom sišao dole vidio mnoga čudesa otkrio neki kostur i na njemu samo prsten i uzeo prsten stavio ga na ruku ne znajući o čemu se radi. I onda sa svojim pastirima sjedi i slučajno okrene prsten i postane nevidljiv. I ovi nastave razgovor o njemu kao da ga nema. I on vrati prsten i otkrije da je opet vidljiv. I evo čuda.

Ima čudesni prsten u ruci. Taj mit Platonu služi da se propita kakvi smo mi to ljudi. Jesmo li mi po sebi ljudi koji hoćemo biti pravedni, moralni ili zato što želimo da nas drugi vide. I kaže Platon u ovom misaonom eksperimentu o prstenu, zamislite o jednom pravednom i jednom nepravednom čovjeku i dajte im prsten. Ovaj nepravedni će jedva dočekati da okrene prsten i uzeti što mu treba i otići u sobu u koga hoće, promatrati što ljudi rade a da bude nevidljiv. Jer može sve a nizašto ne mora snositi odgovornost.

I dajte prsten pravednom čovjeku jedva da će ostati pravedan. Dobio je priliku da se može sakriti i gotovo je nemoguće da ostane pravedan. Takvi smo mi ljudi. Mi zbog pogleda drugoga nismo grešni ili se čuvamo da budemo nepravedni. Ukloni pogled drugog čovjeka mi smo više-manje svi nepravedni. To je jedna priča koja dolazi izdaleka, mit. David zna bolje. David zna tko gleda u njega . On će imati dva rezultata razveselit će se i imat će lice zaklonjeno od stida. Najprije Davidov psalam nama nije jasan jer mi očekujemo drukčije, jer mi očekujemo da gledati u Boga ili doći pred njega ili biti licem u lice pred Njim da će me tada zahvatiti stid jer ću tada postati svjestan svega što nije bilo dobro u Njegovim  očima.

 Gledajte kako je David mudar, gledajte u Njega ne da se postidite nego da budete zaštićeni stida. Jer je to ono što Bog radi. Kako mi to znamo. Pa tako što je to Isus radio. Večer kada je Isus uhvaćen . Noć. Odveden u sudnicu . Ispred sudnice njegov učenik Petar. I propituju ga sluškinje jesi li ti Njegov. I on se srami Učitelja i kaže :“ Nisam.“  Jedan put. Drugi put. I treći put „Nisam, ne poznajem Ga“.  I noć ide kraju, izlazi jutarnje sunce. Iz sudnice izvode Učitelja i Luka kaže :“Učitelj pogledom traži Petra“. I nađe ga . I pogleda ga. I Petru u trenu sve jasno.

U trenu mu je jasno što je rekao te večeri i što je napravio neposredno sada. I Petar proplaka i to gorko, kaže Luka. Što je Petar vidio. Kada se susreo pogledom s Učiteljem. Taj trenutak u kojem ni on ni Učitelj nisu rekli ni jednu jedinu riječ. Samo pogled  iz daleka. I sve je bilo jasno što je Petar vidio. Da je Petar vidio pogled koji ga osuđuje. Petar to ne bi mogao izdržati . Ali on se susreo s Učiteljevim pogledom koji ga je zaštitio od osude same sebe. Koji mu je dao šansu da ispliva iz svoje izdaje. Koji mu je otvorio prigodu da ne uništi samoga sebe nakon što je izdao Učitelja. Evo što Bog čini . Gledaš u Njegovo lice i tvoje vlastito zlo neće te obuhvatiti stidom nego će ti dati šansu za kajanjem da iziđeš iz stida .

Te iste večeri  u nekom drugom dijelu grada jedan drugi učenik nakon što ga je javno izdao i doveo četu da Ga uhvate kaže Matej čudesnu rečenicu :„ Kada je Juda vidio što je napravio, pokaja se. Vrati novac i kaže :„krv sam nedužnu izdao.“ Ako otvorimo Katolički katekizam i pogledamo što je potrebno da se netko dobro ispovijedi, Juda je ispunio sve uvijete . Priznao krivnju, pokušao nadoknaditi štetu i vratio to što je dobio. I svejedno nije bio spašen. Završio u samoosudi. Zašto? Što mu je falilo? Nije imao to što je Petar imao . Nije se susreo s pogledom koji bi ga oslobodio samoosude. Ostao je sam sa sobom . I mi na njemu znamo kada čovjek ostane sam sa sobom . Ne može podnijeti svoj stid i sramotu svoje izdaje. Da je on kojim slučajem susreo se s Učiteljevim pogledom možda bi on doživio prigodu da se spasi od samoosude. Ništa nije tako teško kao prijezir samog sebe . Od tog prijezira spašava nas Njegov pogled . Čujemo li Davida što govori :“U Njega gledajte i razveselite se da se ne postide lica vaša.“ Jer ako ostaneš sam sa svojom izdajom , svojim sramom upast ćeš u samoosudu . I nitko ne može biti tako krut prema tebi kao ti sam prema sebi. Od tebe samog treba te On spasiti . To je ono što Pavao kaže u ovom kratkom odlomku u Poslanici Galaćanima kada kaže „Bili smo robovi , robovali smo počelima svijeta, emocijama, političkom , ali On je došao i oslobodio nas i više nismo robovi nego slobodni“.  On je došao i na sebe preuzeo našu krivnju . To je ono što je Ivan Krstitelj vidio u trenutku kada ga je prvi put vidio. Na Jordanu, propovijeda Krštenje za oproštenje grijeha i vidi da dolazi netko koga još nitko nije znao. Ali mu je  u trenu bljesnulo :„..to je On.  Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta.“ Ne onoga koji ti želi nametnuti krivnju nego onoga koji skriva krivnju . Jer te hoće u Raj , kako kaže sveti Franjo. Jer te hoće osloboditi okova, jer te hoće izvesti u slobodu . Jer jedino slobodan možeš ući u Raj . Zato je nama franjevcima ovaj blagdan drag. Jer nas veže u iskonsko Franjino iskustvo .  Iskusiti Boga znači otkriti što znači sloboda. Što znači biti zaštićen od stida i nakon što sam učinio loše stvari . Nitko nas tako ne može zaštititi. Jer svijet čini sve suprotno. Svijet ima strategije posramljivanja. Svijet točno zna kako ušutkati i zarobit ljude. Dovoljno je staviti vas u novine sa nekim sramotnim riječima i već smo kao osakaćeni i zarobljeni. Zato mi znamo da je David u pravu. U Njega gledajte i razveselite se da se ne postide lica vaša. Na ovom mjestu, kroz ove dane da Bog da nam se otvore oči Duha, da se susretnemo s Njegovim pogledom i da se vratimo kući skinutih okova . Slobodni . Ne posramljeni . Radosnoga lica. Amen

 

Fan box